Još uvijek i dan nakon povratka iz grada heroja zvoni u glavi reèenica uklesana na spomenik na Ovèari: "Koliko god razmišljam o ovome što pišem, još toliko više osluškujem ono što srcem govorim dok èitam."
Onaj tko nije barem dijelom svoje duše osluhnuo patnje grada koji je umro i opet se rodio za Hrvatsku teško da može cijeniti život u domovini. Jedva smo doèekali put u Vukovar, ne samo zbog èinjenice da æe upravo grad heroj promovirati Goricu u novog prvaka II HNL, na što smo posebno ponosni, veæ i zbog toga što smo se u ime svih sportaša grada Velike Gorice, a posebno u ime HNK Gorice i naših navijaèa i simpatizera odluèili pokloniti muèenicima s Ovèare i položiti vijenac, te se upisati u knjigu dojmova u spomendomu Ovèara.
No, veæ nekoliko dana ranije odluèili smo pomoæi i onima kojima je teško, onima koji život gledaju potpuno drugaèijim oèima i upravo s tom èinjenicom dogovorili smo posjet obitelji Šarèeviæ u Vukovaru koja sa svojih devet èlanova obitelji živi u napaæenom gradu. Supružnici Šarèeviæ i njihovih petero od sedmero djece razdragano su nas doèekali, a pun veliki prtljažnik našeg terenca sa osnovnim namirnicama i slatkišima bio je i više nego valjan razlog za veselje najmlaðih i zahvalnost onih starijih.
Nismo najavljivali i nismo željeli medijsku pompu ovih dogaðaja, jer ljudi, a prvenstveno obitelj koju smo posjetili zaslužuju svoju privatnost, a o našem cjelokupnom boravku u Vukovaru snimili smo sami film koji možete pogledati u prilogu ovog teksta ili na linku: http://www.youtube.com/watch?v=iZBsnW5ZP5g
Nitko te subote nije mislio na utakmicu niti nam je ona bila u prvom planu. Željeli smo osluhnuti i onu drugu stranu života, pokušati poslati poruku ljudima da još uvijek ima onih koji se sjete i kojima je stalo, ali željeli smo i sami sebi pokazati put u kojem æemo još više cijeniti život i ljude oko sebe. I kad se samo sjetimo koliko vremena u životu provodimo u isticanju beznaèajnih životnih stvari te ponekad i forsiranju razmirica ili politièkih netrpeljivosti i meðusobnih prepucavanja. Jeste li razmislili da baš kad ste najviše "nabrijani" na takve potpuno nevažne stvari odete u Vukovar i poklonite se onima koji su stajali na prvoj liniji obrane Hrvatske, ili da pomognete nekoj siromašnoj obitelji? Vjerojatno niste. Nisu ni mnogi drugi i još uvijek ne razmišljaju na taj naèin.
Mi smo se doista iz Vukovara vratili sretni, pune duše i srca. Gorica je u utakmici koja je bila tek ono što smo morali odraditi i teoriju pretvorila u praksu i dva kola prije kraja prvenstva II HNL osvojila uvjerljivo i potpuno zasluženo naslov prvaka. Pokazali smo sami sebi da možemo. Bilo je mnogo teških trenutaka u kojima su se razne misli miješale u glavama, no nešto nas je tjeralo da doðemo do kraja i potvrdimo sami sebi gdje je granica i koji su nam limiti. Osim toga, spoznali smo život i na onaj drugaèiji naèin, jer sportaši znaju cijeniti život, ali i prvenstveno znaju cijeniti ljude i ne predbacuju jedni drugima veæ i prije i nakon utakmica svi sjede za istim stolovima i cijene i uvažavaju jedni druge, što u mnogim politièkim primjerima u našoj domovini nije sluèaj.
Izuzetno smo ponosni što smo i kao klub dobili priliku da se poklonimo žrtvama Ovèare i gradu heroju, ali i da na naš poseban i skroman naèin donesemo i dio Velike Gorice i Turopolja u jedan od vukovarskih domova. Vukovar je bio toèka na "i" kluba i ljudi koji su zajedno doživjeli svoj sportski vrhunac i ta èinjenica nas posebno raduje. Letvica koju smo postavili i podizali od prošle jeseni do danas preskakana je od prve i trenutno je treba podiæi na novu visinu.
Hoæemo li je i dalje zajedno preskakati u nekim novim vremenima ne ovisi više o nama, no da æemo zauvijek pamtiti protekle dvije godine i vjerovati èvrsto u buduænost, to sigurno hoæemo. Onaj tko ne misli tako, nek ode u Vukovar!
Gorica TV